MOGU LI MUSLIMANI OPSTATI NA ZAPADU KAO MUSLIMANI?

Naravno da mogu. Ako je faraonova žena na faraonovu dvoru ostala i opstala kao muslimanka, onda svako i svugdje može opstati kao musliman. Ako su Jevreji opstali u Evropi nakon dvije hiljade godina iskušenja, progona, genocida, holokausta i devastacije kako da ne ostanu i ne opstanu muslimani.

Koji su putevi i način opstanka?

Jedan je poznavati Zapad sa svim njegovim prednostima, slabostima i zamkama koliko ga poznaju i sami zapadnjaci.

Drugo, treba poznavati jezike zemalja u kojima se živi. Ionako se svoj identitet ne može sačuvati samo kroz jezik i naciju nego prije svega i iznad svega kroz vjeru.

Treće, treba znati i biti lojalan i regularan zakonima zemlje u kojoj se živi i ukoliko ne znače negaciju i asimilaciju vlastitog bića.

Četvrto, treba se čuvati kroz islamski brak, islamsku porodicu i džema’at.

Džema’at i džamija na Zapadu za muslimana su oaza, baza, sjedište, središte, centrište, životni prostor, matica, centrala, žila kucavica vjerskog života. Za muslimana na Zapadu džamija je počivalište, sabiralište, blagoslovljeni prostor – barekna havlehu, kuća svakog progresa, napretka, promicanja dobra – kijamen linnasi, kuća gdje se muslimani sabiru, povezuju, udružuju, upoznaju, sarađuju, solidariziraju – Bejten mesabeten linnasi ve emna, kuća sigurnog i od Boga osiguranog prostora – ve emna, kuća zalog posljednje odbrane, zaštite, sakupljanja, čuvanja, povezivanja i uvezivanja muslimana, kuća i prostora zaštićene od zla, od strasti, od poroka, kuća koja čuva, brani i hrani muslimane na okupu, kuća koja čuva muslimane od asimilacije, od dominacije, od poltronizacije drugima. Ništa na razvijenom Zapadu muslimana ne može očuvati i sačuvati od alijenacije, asimilacije, dominacije i poltronizacije osim vjere i života u džema’atu. Na Zapadu za muslimane džamija i džema’at je i topos i humus, i etos i mahala, i selo i rodni kraj, i rodni grad i rodbina, i rod i bratstvo i pleme, i sve što znači biti musliman. Džamija na Zapadu može zamijeniti muslimanu sve što mu nedostaje, a džamiju i džema’at ne može zamijeniti i odmijeniti ništa.

Žila kucavica, bilo, srce i agens džamije na Zapadu je imam. Imam džamije na Zapadu je ne samo u funkciji imama, hatiba i muallima nego i glavnog imama, i muftije, i kadije, i šejhu-l-islama, i reisu-l-uleme, i halife i još više. Razlika između imama na Zapadu i Bosni je kao razlika između oca i majke u porodici. Ako se otac kurva u braku i ako on nije u redu samo on propada. Ako se majka kurva i ukoliko je pokvarena tada ne propada samo ona nego čitava porodica. Tako ako u Bosni ne valja imam i ukoliko je promašaj, samo on propada. Ukoliko ne valja imam na Zapadu i ukoliko je on promašaj tada ne propada samo on, nego se raspada i propada džema’at, a ne postoji druga forma (kulturna, sportska, politička, interesna) kroz koju se muslimani na Zapadu mogu organizirati. Izreka, da je svaka politika u suštini organizacija i kadrovska politika, najviše važi kod određivanja vršenja izbora imama na Zapadu. Jedino o čemu se Islamska zajednica pita i odlučuje jeste kada vrši njihov izbor. Sve ostalo u njihovom životu je stvar savjesti i dobre volje.

Sa dobro organiziranih džema’ata na pojedinačnoj ravni, kao u Njemačkoj, treba preći na regionalno uvezivanje i organiziranje. Kada se to postigne onda se trebaju i moraju, koliko to okolnosti i zakoni dopuštaju, organizirati i povezati na nivou jedne zemlje a neće dugo vremena proći morat će se uvezati, povezati i organizirati sve islamske zajednice na nivou Evropske unije. Lijepo će i dobro će biti ukoliko te islamske zajednice mognu održati veze i konkretne oblike saradnje sa zemljama porijekla svojih pripadnika. Čestitajući 25 godina organiziranog vjerskog života Bošnjaka na tlu Njemačke mi neke rezultate i učinke tog vjerskog života i rada (u Berlinu, Kamp Lintfortu, Štutgartu, Minhenu, Nirnbergu, Manhajmu, Majncu, Hamburgu, Oberhauzenu, Visbadenu, Ingolstatu…) vidimo i svjedoci smo njihovih plodova. Šta bi bilo bez džema’ata i organiziranih likova vjerskog života na pojedinačnom (na razini džema’ata), na posebnom (na razini regija) i na općem planu (na razini Njemačke) samo Allah zna. Pojedinci, i to najjači, bi ostali kao muslimani, a Bošnjaci kao Bošnjaci (na razini zajednice) ne bi. Veliki iskorak u organiziranju, stabiliziranju i standardiziranju vjerskog zivota predstavlja i kupovina vjerskih objekata do kojih je došlo u više od polovine džema’ata. Bez obzira što na Zapadu od kvaliteta i nekvaliteta imama ovisi i opstanak i propast džema’ata, o toj temi je nemoguće suvislo i produktivno govoriti a kamo li pisati.

Na kraju, Kur’an kazuje a povijest svjedoči da u biti ne postoje veliki i mali narodi, velike i male zajednice, velika i mala društva, nego organizirani uzajamno udruženi i povezani i neorganizirani i uzajamno nepovezani narodi, zajednice, nacije i društva. Džema’at kroz džamiju je Bogu najdraža zajednica ljudi koju On pomaže, voli i uz koju je. Šta znači život u organiziranoj zajednici pokazuje opstanak Jevreja unazad 4.000 godina, ali i slučaj 12 Kubanaca koji su se na čelu sa Fidelom Kastrom 1958. godine iskrcali na Kubu i evo 45 godina, usprkos svih Kubanaca, na Kubi drže vlast.

Ovaj tekst napisan je novembra 2003. godine u Sarajevu (Mustafa ef. Spahić – MUJKI), a u povodu jubileja 25 godina od osnivanja prvog džemata u SR Njemačkoj.